Rasel Vestbruk je kroz celu svoju karijeru bio figura podeljenih mišljenja – igrač sa neverovatnim fizičkim sposobnostima, energijom i strašću za igrom, ali i sa stilom koji često ne donosi timski uspeh. Kada je prošlog leta prešao u Denver Nagetse, mnogi su se pitali da li je to konačno prava sredina u kojoj može da pronađe balans između svoje igre i kolektivnog uspeha.
Na dolasku Vestbruka insistirao je Nikola Jokić. Srpski centar je identifikovao poteškoću u timu – nedostatak agresije i intenziteta u odlučujućim momentima. U Russu je video iskustvo plej-of bitaka i beskompromisnog ratnika. Međutim, teret sopstvene prošlosti i stila igre ponovo su nadjačali njegov potencijalni doprinos timu.
Statistički gledano, Vestbrukov nastup u seriji protiv Oklahome bio je razočaravajući. Sa nešto manje od deset poena po utakmici, slabim procentima šuta, kao i više izgubljenih lopti nego asistencija, njegova prisutnost nije uspela da donese dodatnu vrednost Nuggetsiima. Štaviše, završio je seriju sa -92 u plus/minus koloni, što je jasan pokazatelj kako je njegova minutaža uticala na tim.
Ceo eksperiment sveden je na bolnu ionu realnosti – Rasel Vestbruk je imao priliku da igra sa brojnim superzvezdama, ali nijedna od tih saradnji nije rezultirala šampionskim naslovom. Njegova eksplozivnost i intenzitet često dolaze po cenu kontrole i uloge u većem sistemu, što je ponovo došlo do izražaja u ovom pokušaju u Denveru.
Nakon svega, može se zaključiti da ovaj pokušaj integracije igrača sa jakim individualnim karakterom i specifičnim stilom nije dao željene plodove. Iako je motivacija i ideja bila opravdana – uneti dodatnu vatru u tim, realnost NBA lige zahteva da se timski koncept i individualne predispozicije uklope savršeno. U slučaju Rasela Vestbruka i Denvera, to se jednostavno nije dogodilo.
Kako će izgledati njegova naredna stanica – ostaje da se vidi, ali jedno je sigurno: talenat nikada nije bio upitan, ali uklapanje u šampionski mozaik još uvek ostaje nerešiva enigma.