Fudbalsko tržište iz dana u dan sve više izmiče kontroli, a najnoviji primer dolazi iz Nemačke, gde je RB Leipzig postavio cenu od čak 100 miliona evra za tinejdžera koji je tek zakoračio na veliku scenu. U pitanju je Yan Diomande, 18-godišnji krilni napadač koji je talentom uspeo da za vrlo kratko vreme izazove ogromnu pažnju fudbalske javnosti i interesovanje najvećih evropskih klubova.
Diomande je ovog leta stigao u RB Leipzig iz španskog Leganesa, a cena od 20 miliona evra za igrača sa minimalnim seniorskim iskustvom već tada je izazvala čuđenje. Ipak, nakon samo nekoliko nastupa i jednog postignutog gola, klub je odlučio da radikalno poveća njegovu tržišnu vrednost, što je izazvalo niz reakcija na fudbalskoj sceni.
Sličan slučaj viđen je i u engleskom Manchester Cityju kada je klub za tada malo poznatog mladog vezistu Romea Lavija postavio visoku klauzulu, iako je imao tek nekolicinu utakmica u nogama. Slično je i sa Ardom Gülerom, turskim biserom koji je prešao iz Fenerbahçea u Real Madrid, iako je imao samo jednu sezonu u seniorskom fudbalu. U oba slučaja, projektovana vrednost mladih igrača bila je bazirana na potencijalu, a ne na ostvarenim rezultatima.
Strategija klubova kao što su RB Leipzig, Ajax i Borussia Dortmund pokazuje da je tržišna vrednost fudbalera sve više vezana za njihovu projekciju uspeha, marketinški potencijal i interesovanje drugih velikih timova, a sve manje za stvarne performanse na terenu. U Diomandeovom slučaju, klub je jasno poručio da je svestan kakvo blago ima u svojim redovima i da ga neće pustiti bez ogromne finansijske kompenzacije.
Ovakvi potezi dodatno otvaraju pitanje u kom pravcu ide moderni fudbal i koliko će visoka očekivanja i cene uticati na razvoj mladih igrača. Sa jedne strane, veliki klubovi žele da osiguraju maksimalan profit i očuvanje talenata, dok sa druge, postavlja se pitanje pritiska kojem su mladi fudbaleri izloženi već u najranijoj fazi karijere.
Jedno je sigurno – fudbalsko tržište više nije isto. Cene igrača se formiraju više na osnovu potencijala i tržišne potražnje nego ostvarenog na terenu. Da li je to prirodan evolucijski korak u sportu koji se sve više oslanja na statistiku, analitiku i menadžerske procene, ili je pak alarm za povratak realnim osnovama – ostaje da se vidi.